Na današnji dan 1643. protonator Ivan Zakmardi dao izraditi hrastovu škrinju za čuvanje temeljnih isprava hrvatske države što se smatra kao početak Hrvatskog državnog arhiva. Skupivši isprave, zakone i privilegije u škrinju privilegija Kraljevstva (Cista privilegiorum Regni), postavio je 1643. temelje hrvatskom Zemaljskom arhivu (drvena škrinja, koja na prednjoj strani ima naslikane grbove Hrvatske i Slavonije, čuva se danas u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu).
Hrvatski državni arhiv (skraćeno HDA) je središnja arhivska ustanova nadležna za prikupljanje informacija o arhivskom gradivu u Hrvatskoj i svijetu.
Hrvatski državni arhiv čuva, te znanstveno-stručno obrađuje arhivsko gradivo, odnosno dokumente državnih i javnih ustanova, poduzeća, pravnih i fizičkih osoba čija se je djelatnost prostirala ili se prostire na čitavom dijelu Republike Hrvatske, ali i znatno šire. Arhivsko gradivo koje se čuva ima značenje za čitavu Republiku Hrvatsku.
Početke današnje djelatnosti HDA nalazimo u najstarijim odlukama Sabora Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije o čuvanju najvažnijih spisa Kraljevine. Isprave i spise Kraljevine čuvali su banovi, protonotari, banovci i Zagrebački kaptol, a od 17. stoljeća možemo pratiti sustavan rad na zaštiti i popisivanju gradiva.
Početci organiziranoga djelovanja središnjega arhiva u Hrvatskoj simbolički se povezuju s 1643. godinom kada je na temelju saborske odluke zemaljski blagajnik Ivan Zakmardi de Diankovec dao izraditi posebnu škrinju povlastica Kraljevine, u kojoj se čuvaju zemaljske isprave, povlastice i zakonske odredbe. Ta škrinja, koja je danas u Arhivu, u početku se čuvala u sakristiji zagrebačke katedrale, a 1764. premještena je u sabornicu na Markovu trgu nakon čega je Sabor donio posebne mjere za zaštitu tih prostorija. Daljnji razvoj arhivske službe obilježile su aktivnosti Hrvatskoga kraljevinskog vijeća, u Banskoj Hrvatskoj sređuju se i popisuju najvažniji arhivi i pismohrane, a u Kraljevinskome arhivu sastavljeni su i prvi elenhi i repertoriji. 1797. godine Sabor je predložio otvaranje stalnoga mjesta arhivista Kraljevinskoga arhiva, što je kralj i odobrio, te je na to mjesto 1800. imenovan Ivan Zrnčić.
Od sredine 19. stoljeća započinje proces prerastanja Kraljevinskoga arhiva u samostalnu ustanovu za čuvanje i obradu arhivskoga gradiva. Ban Josip Jelačić imenovao je 1848. Ivana Kukuljevića Sakcinskoga upraviteljem Arhiva nakon čega je prvom restitucijom arhivskoga gradiva iz inozemstva (1849. – 1853.) u Arhiv iz Budimpešte vraćen dio spisa hrvatske provenijencije koji je ban Khuen-Hédervary 1885. djelomično ponovo vratio u Budimpeštu.
Nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.) Kraljevski zemaljski arhiv postaje pomoćni ured Kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade, koja 1870. donosi Zakon o Zemaljskome arhivu u Zagrebu s odredbama o korištenju gradivom. Tako se Arhiv otvorio javnosti, prije svega znanstvenoj, a povjesničar Tadija Smičiklas dobio je od Zemaljske vlade dozvolu za rad studenata u Arhivu. Arhiv počinje 1899. izdavati i svoje glasilo (Vjestnik kr. hrv.-slav.-dalm. zemaljskog arkiva).
1913. dovršena je zgrada namjenski građena za Sveučilišnu knjižnicu i Zemaljski arhiv, u kojoj se Arhiv nalazi i danas. Status Arhiva kao samostalne ustanove formalno je potvrđen u međuratnome razdoblju te se od 1923. pod nazivom Kraljevski državni arhiv odvaja od uprave.
Pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća uspostavljena je cjelovita mreža arhiva, a arhivska je djelatnost sustavno normirana zakonom i brojnim podzakonskim aktima te i Arhiv, koji do 1962. djeluje pod nazivom Državni arhiv NR Hrvatske, a od tada pod nazivom Arhiv Hrvatske, širi i jača svoju djelatnost osnivanjem novih odjela i širenjem svojih funkcija. Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske Arhiv je 1992. godine postao članom Međunarodnoga arhivskog vijeća, a od 1993. godine djeluje pod nazivom Hrvatski državni arhiv.
Izvor: arhiv.hr, wikipedija
