Na današnji dan 1679. godine u Rimu je umro Ivan Lučić, hrvatski povjesničar i otac hrvatske povijesne znanosti, pravnik i kartograf.
Ivan Lučić rođen je u plemenitaškoj trogirskoj obitelji, kao sin Petra Lučića i Klare rođene Divnić. U desetoj je godini života Ivan ostao bez oba roditelja; skrbništvo nad njim i bratom Jerolimom preuzeli su očeva sestra Jakobina i majčin brat Nikola Divnić.
Prve je škole Ivan Lučić završio trogirskoj gradskoj školi, a zatim je pošao na studij u Rim, u Seminarium Romanum, od 1618. do 1620. U Padovi je studirao filozofiju i matematiku. Godine 1628. završio je studij filozofije, matematike, grčkog jezika, političkih znanosti i književnosti. Doktorirao je pravo 1630. Iste godine zaposlio se u Trogiru kao gradski sudac u gradskoj upravi. Radi usavršavanja 1632. otišao je u Rim, a nakon tri godine vratio se u Trogir i nastavio započeto. Godine 1654. napustio je Trogir, da bi u Rimu, daleko od mletačkih spletaka, dovršio djela. Na putu, u Veneciji, upoznao je tadašnjeg bana Petra Zrinskog. Održavao je i stalnu vezu s prijateljima u Hrvatskoj (Ponte, Divinić, Ljubavac, Vrančić, Cipiko, Statilić i dr.), koji su mu slali arhivsku građu. Bio je blizak prijatelj dubrovačkog poslanika u Rimu, S. Gradića, pa je sudjelovao u njegovu protuturskom radu.
Jedan je od osnivača prvog znanstvenog časopisa Giornale de’letterati. Godine 1662. dovršio je djelo O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske (De regno Dalmatiae et Croatiae), koje je zbog nizozemsko-engleskog rata i kuge tiskano je tek 1666. u Amsterdamu. Tek treće izdanje tiskano je kako ga je prvotno zamislio, sa svih šest karata, ispravkama i dopunama. Tada je uvrštena i posveta banu Petru Zrinskom na šestoj karti Illyricum hodiernum.
U prilogu Rerum Dalmaticarum scriptores objavio je zbirku tekstualnih izvora, a priložio je i genealoške table i šest povijesno-zemljopisnih zemljovida, koje čine prvi hrvatski atlas. Pisano znanstvenom metodom Lučićevo djelo temelj je hrvatske znanstvene historiografije. Povijest rodnoga grada do sredine 15. st. kao i prikaz zbivanja u susjednim gradovima, a često i cijeloj Dalmaciji objavio je 1673. u djelu Memorie istoriche di Tragurio ora detto Traù (Povijesna svjedočanstva o Trogiru).
Osim segmenta Peutingerove karte, objavio je i karte Teritorii di Traù e Spalato i TRAU. Isti tekst objavljen je nakon godinu dana pod naslovom Historia di Dalmatia – Et in particolare delle Citta di Traù, Spalatore e Sebenico. U isto vrijeme objavljena je i njegova zbirka epigrafskih spomenika Inscriptiones Dalmaticae.
Pred kraj života priredio je za tisak Statuta et reformationes civitatis Trogurii (Statut grada Trogira), koji je zbog mletačke zabrane tiskan tek 1708. Na Lučićev kartografski rad u knjizi De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex najviše je utjecao njegov učitelj L. Holstenius, čuveni zemljopisac i kartograf 17. st. Suradnja s njim, a osobito s J. Blaeuom, Lučićevim nizozemskim prijateljem, rezultirala je izradom šest karata. Lučić je naš poznati povjesničar i začetnik kritičke historiografije.
Opravdano je dobio časno ime “oca hrvatske povijesti”, ponajprije zbog kritičkog pristupa. On je prvi hrvatski povjesničar koji se služio arhivskom građom. Usto je bilježio i natpise s poznatih arheoloških spomenika.
Uz De Regno dodao je i realnu zemljopisnu podlogu. Nastojao je da sve što govori o Hrvatima i o Hrvatskoj pokaže i na odgovarajućim povijesnim kartama. Tako je uz De Regno nastao povijesni atlas sa šest karata. Svaka karta ima povijesno-zemljopisni sadržaj.
Ivan Lučić prvi je hrvatski povjesničar koji kritički prilazi i koristi povijesne izvore: isprave i kronike, natpise i oporuke. U metodologiji povjesničarskoga rada visoko natkriljuje vrijeme u kojem je živio i djelovao. Njegovo historiografsko djelo odiše ljubavlju prema zavičaju i domovini. Nije nimalo slučajno što je bio vezan s obitelji Zrinskih, te ih uvjerio da potječu od znamenitih bribirskih knezova Šubića, a ne od rimskih aristokrata, što je bio pokazatelj ksenomanije onoga doba. Dopisivao se i s mnogim Dubrovčanima, posebice sa Stjepanom Gradićem, ravnateljem Vatikanske knjižnice. Njegova brojna pisma odaju osobnu vrsnoću i kao čovjeka i kao književnika, a vrijedan su prilog poznavanju njegova vremena.
Ono što su Marko Marulić i Marin Držić za hrvatsku književnost, Bartol Kašić za hrvatski jezik i jezikoslovlje – to je Ivan Lučić za hrvatsku povjesnicu. Pravi početak i istinsko postignuće.
Ivan Lučić (Trogir, rujna 1604. – Rim, 11. siječnja 1679.).
