Na današnji dan 1869. godine u Vinkovcima se rodio Ferdo Šišić, hrvatski povjesničar, nestor hrvatske historiografije 20. stoljeća.
Završio je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu 1888. godine. Godine 1900. stekao je naslov doktora na Sveučilištu u Zagrebu tezom Zadar i Venecija od 1159. do 1247., a 1902. habilitirao je radnjom Miha Madijev de Barbezanis, te je imenovan privatnim docentom za hrvatsku povijest od 12. do 14. stoljeća (do 1409.) i premješten je u Klasičnu gimnaziju u Zagrebu gdje je bio profesor od 1902. do 1906. godine.
Poslije 1908. postaje sveučilišnim profesorom. Godine 1903. postaje dopisni član JAZU/HAZU, a 1911. pravi član Akademije. Uživao je veliki ugled na fakultetu te je 1925. godine na prijedlog samih studenata izabran za protektora Kluba studenata povijesti. Dužnost sveučilišnoga profesora obnašao je do umirovljenja 1939. godine, kada je umirovljen na vlastiti zahtjev.
Političko djelovanje i osobna knjižnica
Politički, Šišić se angažirao na listi Hrvatsko-srpske koalicije od 1908. do 1917. godine kao predstavnik vinkovačkog izbornog kotara. Povjesničari su skloni Šišićevu političku karijeru označiti kao karijerizam bez snažnijega značaja, te oportunizam. No, Šišić kao političar ne može se mjeriti sa Šišićem kao povjesničarem.
Ono čim je trajno zadužio hrvatsku povjesnicu je preobilno i minuciozno historiografsko djelo koje broji preko 450 jedinica. Među zanimljivim podatcima svakako valja napomenuti da je vremenom skupio pravu osobnu knjižnicu od preko 20.000 naslova (knjige, novinski članci, historiografske zbirke), koji su poslije njegove smrti postali najvrjednijim dijelom zbirke Hrvatskoga državnog arhiva u Zagrebu. Kao arhivarski znalac, Šišić je marno skupljao građu po mnogobrojnim zbirkama u Hrvatskoj, ali i Mađarskoj, Austriji, Britaniji, Francuskoj, Italiji, Belgiji, Češkoj i Slovačkoj.
Predmet Šišićevoga znanstvenoga interesa poglavito je usredotočen na hrvatsku povijest ranoga i razvijenoga srednjega vijeka. Njegovo je glavno djelo Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara (1925.), dok je popularnije djelo Pregled povijesti hrvatskoga naroda, u preradbi Jaroslava Šidaka u širokoj upotrebi skoro pet desetljeća. Nakon Šišićev smrti izdana je Poviest Hrvata za kraljeva iz doma Arpadovića (1102. – 1301.) (1944.), ali to nedovršeno djelo nije na razini njegovih najvažnijih radova. Među ostalim Šišićevim radovima ističe se monografija o Hrvoju Vukčiću Hrvatiniću, kritičko izdanje Ljetopisa popa Dukljanina, dok ostala sintetska djela, u kojima je dao pregled hrvatske povijesti i u kasnijim razdobljima (od 15. do 19. stoljeća) nisu vrijednosti kapitalne povijesti o hrvatskom ranom srednjovjekovlju. Šišić se također bavio izdavanjem izvorne građe koja se odnosi na početak 20. stoljeća.
Multidisciplinarni pristup u kojem se prepliću demografija, kulturologoja, povijest gospodarstva i umjetnosti te teoretski utjecaji “škole Anala” značajnije se u hrvatskoj historiografiji javlja tek u drugoj polovici 20. stoljeća – što stavlja Šišića u položaj klasika čiji je rad temelj neprocjenjive vrijednosti, ali ne i obrazac suvremenih povijesnoznanstvenih studija.
Ferdinand Maksimilijan pl. Šišić (Vinkovci, 9. ožujka 1869. – Zagreb, 1. siječnja 1940.).
