Na današnji 1737. godine u Dubrovniku je umro Ignjat Đurđević hrvatski barokni pjesnik i prevoditelj, čije su najprepozntljivije djelo „Uzdasi Mandalijene pokornice“.
Ignjat Đurđević poznat i kao Ignazio Giorgi bio je hrvatski katolički svećenik, isusovac potom benediktinac, barokni pjesnik i prevoditelj.
Bio je unuk Nika Đurđevića, izvanbračnoga sina vlastelina Brnje Đurđevića. Iako, upravo zbog toga što je izvanbračno dijete, nije mogao ući u red vlastele, slijedio je stope oca te se bavio trgovinom i drugim pučanskim poslovima. Zbog opadanja broja plemića u Republici, Veliko vijeće donijelo je 1664. godine odluku da se u red vlastele primi 10 najuglednijih dubrovačkih obitelji. Unatoč protivljenju plemića odluka je izvršena te se među plemićima našao i Brnja Đurđević, koji je za taj položaj uplatio 1.000 dukata.
Nakon što je stupio u red postaje učitelj 1702. godine u Ilirskom kolegiju u Loretu te iz pisma Ignjatova učenika saznajemo da je bio marljiv profesor koji je znao jako dobro tumačiti stare pisce te je pisao stihove i prozu na latinskom, talijanskom, grčkom i francuskom jeziku (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 10). 1705. godine napušta isusovački red i prelazi u benediktinski, vjerojatno zbog toga što se nije mogao posvetiti poeziji koliko je htio, upravo zbog strogosti samoga reda (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 10).
Dubrovačka vlada ga je protjerala 1710. godine, razlog je nepoznat, tj. ne može se iščitati iz spisa, te se vraća u Italiju. Po povratku iz progonstva pridružuje se Akademiji Dangubnijeh (čiji je i bio predsjednik 1718. godine) koja je osnovana posljednjih godina 17. stoljeća i koja je okupljala najučenije i najuglednije Dubrovčane i one koji se živjeli van Dubrovnika (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 11).
Nakon što je jedno vrijeme živio na Mljetu gdje i započinje njegova najplodnija književna faza, odlazi u Padovu u samostan sv. Justine kako bi tiskao Uzdahe Mandalijene pokornice i Saltijer slovinski (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 12). Povratkom u Dubrovnik izabran je za opata na Višnjici, a zatim i predsjednikom Mljetske benediktinske kongregacije te i službenim teologom dubrovačke vlade (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 12).
Književni rad Ignjata Đurđevića jako je bogat te je stvarati počeo, kako mnogi tvrde, već u 16. godini svoga života kada počinje pisati ljubavne i pjesme drugih tematika (Pet stoljeća hrvatske književnosti, 1971: 13). Prevodio je Vergilijevu Eneidu, napisao jedan čin tragedije Judite, prevodio psalme kralja Davida, napisao Uzdahe Mandalijene pokornice, latinske pjesme koje objavljuje u zbirci Poetici Iusus, piše Pjesni razlike, Život sv. Benedikta, Brodolom sv. Pavla, Egloge, Saltir Slovinski itd.
Njegove ljubavne pjesme najčešće su kratke s poukom na kraju. Uzore pronalazi u već ustaljenoj dubrovačkoj pjesničkoj tradiciji, kao što su Šiško Menčetić i Džore Držić. Često se pronalaze motivi iz prirode kao što je zelenilo, cvijeće, drveće, srebro, zlato, drago kamenje, koralji. U pjesmama pronalazimo ironiju, cinizam i zanesenost tjelesnošću te razaznajemo da je za pjesnika ljepota stvorena za uživanje u njoj te da je cilj njegovih čežnja.
Umro je 1737. godine od kapi dok je bio u posjeti mrkansko-trebinjskom biskupu, Šišku Tudiševiću.
Ignjat Đurđević (Dubrovnik, 13. veljače 1675. ‒ Dubrovnik, 21. siječnja 1737.).
Izvor: Wikipedija
