Na današnji dan 1713. godine umro je Pavao Ritter Vitezović, hrvatski književnik, povjesničar, jezikoslovac i nakladnik.
Bio je potomak doseljena njemačkog vojnika koji se u Senju udomio i pohrvatio. Zalagao se da osnova hrvatskog pravopisa bude fonetska tj. da svaki glas ima svoje, uvijek jednako, slovo. Predlagao je i uporabu dijakritičkih znakova u hrvatskom pravopisu i tako bio ispred svog vremena. Pokazalo se da je svojim radom bio preteča Ilirskog preporoda.
Rođen je u Senju 1652. godine kada je njegova obitelj dobila hrvatsko-ugarsko plemstvo. U rodnom gradu stječe osnovno obrazovanje koje nastavlja kod zagrebačkih isusovaca. Studij filozofije pohađa u Rimu, ali ga ne završava. Boravi u Kranjskoj kod slovenskoga polihistora Johanna Weicharda Valvasora gdje uči njemački jezik, savladava bakrorezačku vještinu te stječe znanja iz geografije i povijesti. Po povratku u Senj postaje njegovim poslanikom u Ugarsko-hrvatskom saboru 1681. godine. Od 1694. do 1699. u Zagrebu je upravitelj Zemaljske tiskare, prve takve ustanove u Banskoj Hrvatskoj, nakon čega je delegiran za predstavnika Hrvatske u formiranju novih granica između Hrvatske, mletačke Dalmacije i turske Bosne nastalih Karlovačkim mirom. Vrativši se u Zagreb posvećuje se pisanju, a uslijed požara koji je oštetio tiskaru te osporavanja nasljedstva dvorca u Šćitarjevu dobivenog tutorstvom nad umobolnim kanonikom Ivanovićem zapada u poteškoće i odlazi u Beč gdje umire 1713. godine.
Vitezović je ostavio bogat opus, pišući djela na hrvatskom i latinskom jeziku, od čega velik dio poezije i proze na latinskom nije objavljen. Među djelima na latinskom posebne su važnosti kratka rasprava Croatia rediviva (Oživljena Hrvatska, 1700), nastala u povodu Karlovačkoga mira gdje Vitezović južne Slavene proglašava jednim narodom – Hrvatima, te spjev Plorantis Croatiae saecula duo (Dva stoljeća ucviljene Hrvatske, 1703), oblikovan kao tužaljka Hrvatske nad svojom nepravednom sudbinom s prikazom najvažnijih povijesnih događaja 16. i 17. stoljeća. Zanimljive su i njegove dvije zbirke poezije (Laurus auxiliatoribus Ungariae, 1687. i 1689.) pisane u tadašnjoj popularnoj formi anagrama.
Objavljen 1684. godine, spjev Odiljenje sigetskonajznačajnije je Vitezovićevo djelo na hrvatskom jeziku. Tematski vezan uz sigetsku bitku iz 1566., nekonvencionalne je forme, a oslanjajući se na slično djelo Petra Zrinskog, slaveći njegov rod i posvetivši djelo Adamu Zrinskom, iz djela se iščitava i kritika austrijske politike zbog nedavnog pogubljenja Zrinskog i Frankopana u Bečkom Novom Mjestu.
Na hrvatskom jeziku Vitezović je još objavio povijesni prikaz Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov (1696), knjižicu Lado horvacki iliti Sibila (1701?, 1783), knjigu poslovica Priričnik aliti razliko mudrosti cvitje (1703) te epsku pjesmu Sejnčica (1704).
Okušavši se u različitim pisanim formama i obradivši mnoge teme, Vitezovićev opus ipak uvelike obilježava prigodničarski rad, čemu uzrok treba tražiti u njegovom pokušaju da živi od pisanja. Međutim, Vitezovićev je značaj u djelima koja su vezana uz hrvatsku povijest, hrvatsku političku situaciju i rješavanje jezičnih pitanja, čime se predstavlja kao jedan od pokretača hrvatske nacionalne svijesti u njezinoj dugoj povijesti.
Pavao Ritter Vitezović (Senj, 7. siječnja 1652. – Beč, 20. siječnja 1713.).
Tekst: Wikipedija, lektire.skole.hr
