Na današnji dan 1819. rodio se Vatroslav Lisinski, najdarovitiji skladatelj Ilirskoga pokreta i prvi hrvatski profesionalni glazbenik, autor prve hrvatske opere Ljubav i zloba, te osnivač hrvatske orkestralne glazbe.
Rođen je u obitelji njemačko-židovskog podrijetla. Otac mu je bio Andrija Fuchs koji se je doselio početkom 19. stoljeća iz Novoga Mesta u Kranjskoj u Zagreb gdje se je bavio mesarskim zanatom i trgovinom, a majka mu je bila Anka (rođ. Kovačić), kći zagrebačkoga trgovca, udova Varaždinca Pečnika.
Osnovnu školu pohađao je u rodnome gradu, u školi smještenoj između Popova tornja i samostana klarisa. Vatroslav Lisinski pohađao je Klasičnu gimnaziju u Zagrebu koju je počeo polaziti 1831. godine, a koju je završio 1837. godine. Studij filozofije počeo je pohađati 1837. godine i prvu je godinu opetovao. Završio je dvogodišnji studij filozofije (1840. godine), te potom i dvogodišnji studij prava (1842. godine) na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu.
Glazbu je počeo učiti u trećem ili četvrtom razredu gimnazije kod Rešla. Potom je nastavio kod učitelja zagrebačke učiteljske škole Jurja Sojke, te je nastavio učiti kod Jurja Karla pl. Wisnera-Morgensterna kod kojega je učio harmoniju i kontrapunkt. Prve poticaje za skladanje daje mu prijatelj, amaterski pjevač Alberto Ognjan pl. Štriga, pristaša ilirskog pokreta koji je 1841. godine osnovao prvo ilirsko pjevačko društvo i pridobio Lisinskog za dirigenta. Iste godine sklada svoje prvo djelo – solo pjesmu Iz Zagorja od prastara na tekst Pavla Štoosa (kasnije zamijenjen novim tekstom Dimitrija Demetra Prosto zrakom ptica leti).
Tijekom godina školovanja naučio je nekoliko stranih jezika, te je osim hrvatskoga jezika govorio odlično njemački, vrlo dobro latinski i vješto francuski, a češki kao i hrvatski, te nešto ruski jezik.
Prva njegova skladba iz praškoga razdoblja glazbenoga školovanja bila je Novo hrvatsko kolo. Godine 1849. vratio se je u Zagreb na školske praznike gdje je ostao listopada iste godine kada se vratio u Prag. No u Pragu je obolio i po želji Štriginoj vratio se je oko Božića u Zagreb. U Zagrebu je ostao do svibnja 1850. godine i u tome razdoblju promijenio je svoje obiteljsko ime Ignatius Fuchs (Fux) u Vatroslav Lisinski. Dopuštenje za promjenu imena od hrvatske vlade dobio je 7. siječnja 1850. godine. Koncem svibnja 1850. godine vratio se u Prag. Za boravka u Pragu skladao je i orkestralnu idilu Večer (1850.), niz uvertira (najuspjelija je revolucionarna Bellona iz 1849. godine) i najveći dio opere Porin (libreto je za ovo djelo napisao Dimitrija Demeter) koju je dovršio 1851. godine, nakon povratka u Zagreb. Praizvedbu ove opere, koja je bila 2. listopada 1897. godine na pozornici Hrvatskoga narodnoga kazališta u Zagrebu, pod dirigentskim vodstvom Nikole Fallera, Lisinski nije doživio.
Vrativši se u domovinu, početkom rujna 1850. godine, proživljavao je svoje posljednje godine života kreativno sputan materijalnom bijedom. Jedno vrijeme morao je privatno podučavati sviranje glasovira od čega je imao skromne prihode. Zbog slaboga tjelesnoga ustrojstva sve je više pobolijevao. U razdoblju od 1851. do 1853. godine bio je besplatni nadzornik školskih učionica Glazbenog zavoda, a nakon što je otpušten iz te službe prihvaća činovničko mjesto, sudbenog auskultanta (sudski pripravnik). Razočaran, osamljen, u oskudici i gotovo posve zaboravljen, u doba početka Bachova apsolutizma, skladao je malo. Po drugi puta bio je na odmoru u Mariji Bistrici nekoliko mjeseci 1851. godine.
Vatroslav Lisinki bio je najdarovitiji među skladateljima Ilirskog pokreta i prvi hrvatski profesionalni glazbenik koji je ujedno postavio temelje nacionalnom smjeru u Hrvatskoj, a posebice operi, solo-pjesmi, orkestralnoj i zborskoj glazbi. Iako nije analitički proučavao izvornu narodnu glazbu uspio se više od ostalih suvremenika približiti ideji Iliraca – stvaranju umjetničke glazbe zasnovane na narodnoj. Lisinski, u biti romantički lirik, svoje je najbolje dao u 70-ak solo pjesama, melodijski inventivnih, formalno raznolikih, a po ugođaju pretežito elegičkih. Hrvatski pjesnici koje je najviše uglazbljivao bili su Petar Preradović, Ivan Kukuljević Sakcinski, Ivan Trnski, Dragutin Rakovac, Dimitrija Demeter i ini, a od čeških pjesnika bili su to Jaromír Václav Picek i Bedřich Václav Jablonsky. Njegovo posljednje glazbeno djelo, nadgrobnica, četveropjev Jeder Mensch muss sterben (Svaki čovjek mora umrijeti), koje je skladao pred smrt i koje je zaželio neka mu se otpjeva na pokopu, izgubljeno je.
Umro je u Zagrebu od vodene bolesti ↓3, 31. svibnja 1854. godine, ne navršivši 35 godina života. Umro je u kući u Jurjevskoj ulici (danas br. 30).
Prvotno bio je pokopan na Rokovu groblju, 1. lipnja 1854. godine. Dne 15. listopada 1885. godine, nakon dovršetka gradnje arkada na zagrebačkome groblju Mirogoju, njegovi posmrtni ostatci preneseni su u arkadu preporoditelja.
Vatroslav Lisinski (Zagreb, 8. srpnja 1819. – Zagreb, 31. svibnja 1854.).
Izvor: Wikipedija
