Ljubav i zloba je opera hrvatskog skladatelja Vatroslava Lisinskog. Smatra se prvom hrvatskom operom. Praizvedba je bila 28. ožujka 1846. u Zagrebu te su Hrvati, nakon Nijemaca i Rusa, postali treći narod u Europi koji je dobio nacionalnu operu.
Članovi ilirskog pokreta dugo su se vremena bavili mišlju da netko napiše hrvatsku operu po uzoru na prvu slavensku nacionalnu operu Život za cara (Ivan Susanjin) Mihaila Glinke. Mladi Lisinski, autor glazbe za budnicu Prosto zrakom ptica leti činio se pravim izborom.
Kad je djelo bilo gotovo, Lisinski i Demeter obratili su se 27-godišnjoj Zagrepčanki Sidoniji Erdödy Rubido, glazbeno školovanoj u Beču, koja je preuzela naslovnu ulogu Ljubice i otpjevala je na praizvedbi te na četiri reprize u ožujku i travnju 1846. Nakon toga, Erdödy Rubido nije više javno nastupala, a u povijesti je ostala zabilježena kao prva hrvatska operna pjevačica.
Nakon opsežnih priprema 28. ožujka 1846. praizvedena je Ljubav i zloba u Staroj gradskoj vijećnici u Zagrebu, deset godina nakon nastanka Glinkinog Susanjina i dvadeset prije Smetanine Prodane nevjeste. Veliku uspjehu praizvedbe, osim povoljnih društvenih i kulturnih okolnosti, pridonijeli su i njezini protagonisti: uz Sidoniju Erdödy Rubido kao Ljubicu, nastupili su dvadesetdvogodišnji Franjo Stazić kao Vukosav, koji će kasnije pod imenom Franz Steger postati vodeći tenor Bečke dvorske opere, kao i Alberto Ognjan Štriga, jedan od pokretača ilirske glazbene misli.
Premda se radi o prvoj hrvatskoj operi, ona je vrlo slabo poznata suvremenom slušateljstvu. Danas se Ljubav i zloba rijetko izvodi u cijelosti, većinom se radi o odabranim arijama, dvopjevima i ansamblima, kao što je bio slučaj u adaptaciji Pavla Dešpalja, izvedenoj 22. listopada 2005. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.
