Jedna od ključnih prekretnica u povijesti hrvatskog jezika i hrvatske političke povijesti dogodila se sredinom 19. stoljeća, točnije 23. listopada 1847. godine, kada je Hrvatski sabor službeno proglasio hrvatski jezik kao svoj službeni jezik. Ova odluka imala je dalekosežne posljedice za hrvatski jezični identitet, kulturu i političku autonomiju.
Povijesni kontekst
U razdoblju prije 1847. godine, latinski je bio dominantan jezik u službenoj i političkoj komunikaciji na području tadašnje Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, koja je bila u personalnoj uniji s Habsburškom Monarhijom. Latinski jezik bio je jezik uprave, pravosuđa i obrazovanja. Ovo nije bila rijetkost jer je latinski stoljećima bio jezik diplomacije, znanosti i visoke kulture u većini Europe. Međutim, tijekom 19. stoljeća, jačali su nacionalni pokreti diljem Europe, uključujući i Ilirski pokret u Hrvatskoj, koji se zalagao za afirmaciju narodnih jezika i jačanje nacionalne svijesti.
Ilirski pokret, predvođen Ljudevitom Gajem, imao je ključnu ulogu u standardizaciji i promociji hrvatskog jezika. Ilirci su se zalagali za ujedinjenje južnoslavenskih naroda pod jednim kulturnim, jezičnim i političkim pokretom, a njihov je cilj bio postizanje veće političke autonomije Hrvatske unutar Habsburške Monarhije. Dio njihove ideje bio je i uvođenje hrvatskog jezika kao sredstva službene komunikacije.
Odluka Sabora iz 1847. godine
Pod pritiskom Ilirskog pokreta, ali i šireg društvenog i političkog pokreta za nacionalnu emancipaciju, Hrvatski sabor donio je povijesnu odluku da hrvatski jezik postane službeni jezik uprave i obrazovanja u Hrvatskoj. Ova odluka donesena je 23. listopada 1847. godine i predstavljala je jedan od prvih koraka prema emancipaciji hrvatskog jezika od latinskog, ali i prema jačanju nacionalnog identiteta.
Jedan od ključnih zagovornika ove odluke bio je Ivan Kukuljević Sakcinski, hrvatski političar, povjesničar i kulturni djelatnik, koji je prethodne godine, 2. svibnja 1843., održao prvi govor na hrvatskom jeziku u Hrvatskom saboru. Njegov čin bio je simboličan, ali i revolucionaran, jer je jasno dao do znanja da je vrijeme za promjenu jezične politike.
Posljedice odluke
Uvođenje hrvatskog jezika kao službenog jezika imalo je nekoliko važnih posljedica:
- Jačanje hrvatskog nacionalnog identiteta: Ova odluka bila je ključna za razvoj hrvatske nacionalne svijesti. Korištenje narodnog jezika u službenoj i političkoj komunikaciji bilo je simbol neovisnosti i nacionalnog ponosa.
- Ojačavanje položaja hrvatskog jezika u društvu: Hrvatski jezik postao je jezik uprave, pravosuđa i obrazovanja, čime je znatno proširen njegov opseg uporabe. Ovo je također potaknulo daljnji razvoj književnosti i znanosti na hrvatskom jeziku.
- Politička autonomija: Iako je Hrvatska i dalje bila pod vlašću Habsburške Monarhije, ova je odluka bila korak prema većoj političkoj autonomiji i samostalnosti. Hrvatski sabor pokazao je da ima snage donositi ključne odluke koje su u interesu hrvatskog naroda.
Odluka Hrvatskog sabora iz 1847. godine o uvođenju hrvatskog jezika kao službenog jezika bila je povijesni trenutak koji je odredio smjer razvoja hrvatske kulture, politike i nacionalnog identiteta. Uvođenjem hrvatskog jezika, Sabor je dao važan doprinos jačanju hrvatskog naroda unutar Habsburške Monarhije i postavio temelje za daljnji razvoj hrvatskog jezika i nacionalne svijesti.