Na današnji dan u Imotskom 1849. godine rodio se Ivan Rendić, hrvatski kipar koji je većinu svog životnog vijeka proveo u Trstu. Osim akademizma i realizma, Rendićevo stvaralaštvo bilo je pod utjecajem secesije i novijih strujanja. Njegov opus čine nadgrobni spomenici, skulpture, vrlo funkcionalno oblikovane grobnice te arhitektonska djela.
Kiparstvom se počinje baviti već u ranoj mladosti zahvaljujući kamenoklesarskoj tradiciji na otoku Braču gdje je proveo djetinjstvo.
Prvu poduku dobiva u Trstu kod drvorezbara G. Moscotta, a 1867. godine upisuje Likovnu akademiju u Veneciji koju završava 1871. godine. U periodu od 1872. do 1876. godine usavršavao se u ateljeima firentinskih kipara uključujući i Giovannija Dupréa. Svojim akademizmom Dupré je utjecao na Rendićev kasniji razvoj, na formiranje njegovog vlastitog jezika te je došao u doticaj s realističkim oblikovanjem djela.
Njegovo obrazovanje u Veneciji i Firenci bilo je omogućeno financijskom potporom Josipa Jurja Strossmayera, biskupa i mecene brojnih umjetnika, i N. Tommasea. U ovom periodu svog života Rendić ženi Olgu Florio i boravi još u Zagrebu, Samoboru, Đakovu i Crnoj Gori. Rendić se vraća u Zagreb 1877. godine, otvara atelje te izvodi velik broj javnih i privatnih narudžbi.
Postaje članom Društva umjetnosti koje se ponovno osnovalo 1879. godine te je proglašen prvim hrvatskim kiparom. Nakon potresa u Zagrebu 1880. godine ponovo odlazi u Trst jer Zagreb nije mogao osigurati stalan rad jednom samostalnom umjetniku. U Trstu živi i intenzivno radi do 1921. godine. Tijekom 1886. i 1887. godine zasut je narudžbama, a broj njegovih djela prelazi dvije stotine. U ovom periodu nastaju neka od njegovih najvećih djela.
Priređuje izložbu u Trstu 1887., a 1895. godine sudjeluje na Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi u Zagrebu na kojoj uz njega izlažu: Vlaho Bukovac, Robert Frangeš-Mihanović, Nikola Mašić, Bela Čikoš Sesija, Menci Klement Crnčić i dr. Rendić se priprema za veliku Svjetsku izložbu u Parizu 1900. godine, na koju ipak ne odlazi, a 1908. godine sudjeluje na Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi s još 27 autora.
Nekoliko godina kasnije, na Braču pokušava osnovati klesarsku školu, ali ne uspijeva. Oduzeta mu je narudžba za izvedbu mauzoleja F. Petrinovića, djela koje je smatrao svojim životnim radom. Do smrti je živio u bijedi u Supetru na Braču, a kraj je dočekao u splitskoj bolnici.
Zbog svoje potpore hrvatskom preporodu bio je nerijetko meta napada talijanaša i talijanskih ekspanzionista, pogotovo dok je radio u Trstu.
Rendić je radio u realističkom duhu, ali u njegovim djelima uočavamo i naturalizam. Nešto slabiji majstor bio je u kompoziciji, u poimanju širine i veličine oblika, ali odličan u uočavanju detalja i karakterne crte u čovjeku koju s lakoćom i jednostavnošću prenosi u glinu i kamen. Iako je djelovao u inozemstvu, ostao je dosljedan tadašnjem shvaćanju nacionalne kulture i umjetnosti, ali je bio slabo upoznat s tradicionalnim dalmatinskim kiparstvom.
Radio je mnoge portrete, javne i nadgrobne spomenike: Portret kontese Vranicany iz 1875. godine najbolji je njegov ženski portret. Dežmanov portret koji se odlikuje besprijekornom karakternom i fiziološkom obradom, portret arheologa i povjesničara Šime Ljubića iz 1895. godine, poprsje Eugena Kumičića, spomenik Andrije Kačića Miošića, Petra Preradovića, Andrije Medulića, Julija Klovića, Krste I. Frankopana, Nikole Jurišića i Augusta Šenoe…
Ivan Rendić (Imotski, 27. kolovoza 1849. – Split, 29. lipnja 1932.).
Izvor: Wikipedija
