11. rujna 1859. godine rođen je hrvatski književnik Vjenceslav Novak, autor romana Posljednji Stipančići. Vjenceslav Novak bio je hrvatski romanopisac, novelist, publicist, glazbeni kritičar i pedagog.
Rođen je u doseljeničkoj češkoj obitelji, gdje je majka Senjanka iz doseljene bavarske obitelji. Bio je najugledniji pisac hrvatskog realizma te su ga zvali hrvatskim Balzacom. Osnovnu i srednju školu je završio u Senju i Gospiću. Poslije završene preparandije u Zagrebu radio je neko vrijeme kao učitelj u Senju.
U književnost ulazi 1881. godine pripovijetkom Maca. Napisao je sedam romana. Objavio je tridesetak pripovjedaka, a osim pripovjedne proze pisao je pjesme, podlistke, dramske pokušaje, recenzije, kritike i rasprave iz glazboslovlja i muzičke pedagogije.
U svom proznom stvaralaštvu (ponajprije kao pripovjedač) prikazivao je sve slojeve hrvatskog društva. Otkrivao je moralnu i psihološku stranu ljudskog života, bavio se psihologijom ljubavi, roditeljstvom i brakom. Ponirao je u dušu umjetnika i intelektualaca. Pretežno je slikao tragičnu stranu života, s naglašenom osjećajem za ljudske nevolje te mu se djela odlikuju čovjekoljubljem i samilošču. U hrvatsku je književnost uveo novinu: prikaz poniženog malog čovjeka i društvene teme, često vezane uz velegrad – život gradske sirotinje i siromašnih đaka.
Imao je brojnu obitelj, bolovao od tuberkuloze, borio se s neimaštinom i može se reći da je u tom pogledu bio sasvim prosječan pisac tog doba. Bio je romanopisac, pripovjedač, kritičar i prevoditelj te je stvarao sve do 1905. godine. Započeo je romantičnom pripovijetkom, a završio je kao pisac moderne psihološke proze s okultnim motivima.
Uz romane kao što su Pavao Šegota, Dva svijeta, te Podgorske pripovijesti najpoznatiji je po romanu Posljednji Stipančići. Uz romane pisao je i pripovijetke kao što su Iz velegradskog podzemlja, Nezasitnost i bijeda, Pripovijest o Marcelu Remeniću te Pred svjetlom.
Vjenceslav Novak (Senj, 11. rujna 1859. – Zagreb, 20. rujna 1905.).
Izvor: Wikipedija
