Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca zacijelo je najpopularnije hrvatsko glazbeno-scensko djelo. Oznaku narodnog djela zavrijedilo je povijesnim konotacijama te mu i zbog toga pripada aura umjetničke tvorevine za sva vremena. O strogo glazbenoj vrijednosti toga djela, odnosno o nekim manjkavostima libreta, mnogi su povjesničari glazbe, muzikolozi i kritičari rekli svoje.
Zrinjski je, međutim, prošao mnoge kušnje vremena, estetičkih i inih prosudbi, te uspio prebroditi negativne ocjene izrečene glazbenom i pjesničkom tekstu. Danas mu, međutim, više ne treba obrana. Djelo govori samo za sebe.
Praizvedba Zrinjskog (libreto po Körnerovoj drami Zriny napisao je Hugo Badalić) bila je 4. studenoga 1876. godine, u Zagrebu, u tadašnjem Narodnom zemaljskom kazalištu. Dirigirao je sam autor.
U riječkim dnevnim novinama La bilancia četiri dana kasnije objavljen je kratki prikaz u kojem se Riječani prisjećaju Zajca i smatraju ga svojim:
»Nikola Šubić Zrinjski. Ovo je naziv novoga djela (glazbene trilogije) vrijednog našeg sugrađanina, maestra Zajca, predstavljenog prvi put prošle sedmice u Narodnom kazalištu u Zagrebu, na libreto gospodina Badalića. Uzdržavajući se izvijestiti o vrijednosti nove partiture, jer su nas o tome obavijestili zagrebački listovi, kao i prijemu kod tamošnje publike, utvrđujemo sa zadovoljstvom da je, po Agramer Zeitungu, vrijedni umjetnik doživio brojne ovacije, koje su dostigle vrhunac kad su se poslije treće slike na prosceniju ukazali predstavnici pjevačkog društva Kolo i poklonili kompozitoru veličanstvenu krunu, ukrašenu kićenom vrpcom nacionalnih boja.«
