Na današnji dan 1887. godine u Vukovaru je rođen kemičar Lavoslav Ružička, prvi hrvatski nobelovac, istraživač organske kemije. Nositelj je osam počasnih doktorata (četiri za znanost, dva za medicinu, te po jedan za prirodoslovne znanosti i pravo).
Njegov je otac Stjepan Ružička bio češkoga i hrvatskoga podrijetla, a majka Amalija (rođena Sever) hrvatskoga i njemačkoga podrijetla. Ružičkini predci bili su zemljoradnici i obrtnici, a otac mu je bio bačvar i vatreni hrvatski domoljub. Ružička je kršten Leopold i Stjepan kako je navedeno u IX. svesku Matične knjige župne crkve u Vukovaru za razdoblje 1879. – 1890., a na stranici 298., pod rednim brojem 205.: “Godine 1887. mjeseca rujna dana 13. rođen je i 15. kršten LEOPOLD STJEPAN zakoniti sin Stjepana RUŽIČKE i Amalie (Seva) SEVER…”.
S majkom i mlađim bratom Stjepanom nakon očeve smrti 1891. godine otišao je u Osijek, majčin rodni grad. U Osijeku pohađao je i završio Nižu pučku školu (4 razreda, 1894. – 1898.) i Kraljevsku veliku (klasičnu) gimnaziju (8 razreda, 1898. – 1906.), koju je maturirao 1906. godine.
Po završetku gimnazije opredijelio se za tehniku. Upisao je kemiju, vjerojatno zbog toga što se nakon studija planirao vratiti i zaposliti u novootvorenoj tvornici šećera u Osijeku. Zbog teške svakodnevice i političke nestabilnosti, odlazi na Tehničku visoku školu (Technische Hochschule, TH) u Karlsruheu u Njemačkoj.
Bio je dobar student u područjima koje je volio i za koje je mislio da će mu biti potrebni u budućnosti, kao npr. organska kemija. Ondje je Ružička uspostavio uspješnu suradnju s Hermannom Staudingerom. Radeći s njim 1910. godine doktorirao je s disertacijom naslovljenom Über Phenylmethylketen. Staudinger je 1912. godine izabran za profesora na Saveznoj tehničkoj visokoj školi (Eidgenössische Technische Hochschule, ETH) u Zürichu i Ružička mu postaje asistent.
Nakon što se je razišao sa Staudingerom surađivao je Ružička neko vrijeme s kemijskom industrijom, 1918. godine postao je privatnim docentom na Saveznoj tehničkoj visokoj školi (ETH) u Zürichu, a 1923. godine titularnim profesorom, no bez stalne plaće.
1925. i 1926. godine radio je u Ženevi. U razdoblju od 1927. do 1929. godine bio je profesorom organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu u Nizozemskoj nakon čega vraća se u Zürich iste godine na mjesto profesora organske kemije na Saveznoj tehničkoj visokoj školi (ETH).
Na poziv Hrvatskoga kemijskoga društva u Zagrebu je 16. ožujka 1940. godine održao svoje Nobelovo predavanje pod naslovom Od dalmatinskog buhača do seksualnih hormona, te je bio izabran za počasnoga člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (sada HAZU), počasnoga doktora Sveučilišta u Zagrebu, za prvoga počasnoga člana Hrvatskoga kemijskoga društva, počasnoga člana Društva inženjera u Zagrebu, Hrvatskoga prirodoslovnoga društva i Hrvatskoga liječničkoga društva, a 1970. godine postao je i počasnim članom Matice hrvatske.
Ružička je objavio 582 rada. Ružičkini prvi radovi bili su s područja prirodnih spojeva. Cijeli svoj život ostao je na tom području. Proučavao je strukture aktivnih komponenata biljke Pyrethrum cinerariifolium dalmatinskog buhača. Radeći, došao je u doticaj s kemijom terpena – veoma interesantnog industriji parfema. Namjeravao je započeti samostalna istraživanja, te je uspostavio uspješnu i produktivnu suradnju s “Cie Company” (kasnije “Firmenich”) u Ženevi.
Godine 1916. – 1917., dobiva podršku najvećeg svjetskog proizvođača parfema Haarman & Reimer iz Holzmindena u Njemačkoj. Zbog znanja iz područja terpena, 1918. godine postaje izvanredni profesor, a 1923. godine i počasni profesor na ETH-u (Eidgenössische Technische Hochschule) i na Sveučilištu u Zurichu.
Godine 1921. Ružička se pridružuje ženevskim proizvođačima parfema Chuit, Naef & Firmenich. Radeći tamo stječe financijsku stabilnost, te iz Züricha odlazi u Basel. Godine 1927. postaje profesor organske kemije na Sveučilištu u Utrechtu u Nizozemskoj. Ondje ostaje tri godine, a kasnije se ponovno vraća u Švicarsku, gdje postaje vodeći stručnjak na području kemijske industrije.
Ponovno u Zürichu, na “ETH”-u postaje profesor organske kemije i započinje najplodnije razdoblje svoje karijere. Proširuje područja svojih istraživanja, dodajući kemiji terpena i steroide. Nakon uspješne sinteze spolnih hormona (androsterona i testosterona), njegov laboratorij postaje vodeći na polju organske kemije.
Godine 1939. dobiva, zajedno s Adolfom Butenandtom, Nobelovu nagradu za kemiju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, neki od njegovih najboljih suradnika odlaze, no Ružička dovodi u svoj laboratorij nove, mlade i obećavajuće znanstvenike, među kojima je i Vladimir Prelog.
Okrenuo se proučavanju novih područja: biokemije; problemima evolucije i nastanka života, a posebice biogeneze terpena. Godine 1957., Ružička odlazi u mirovinu, te svoj laboratorij ostavlja Vladimiru Prelogu.
Ružička se značajno posvetio problemima edukacije. Inzistirao je na boljoj organizaciji akademskog obrazovanja i znanstvenog rada u SFRJ, te je uspostavio Švicarsko-Jugoslavensko društvo.
Nagrade i priznanja
Osim Nobelove nagrade za kemiju (1939.), Ružička je dobio Nagradu Švicarskoga kemijskog društva (1918.), Wernerovu nagradu i medalju Švicarskoga kemijskog društva (1923.), Le Blancovu medalju (uz počasno predavanje) Francuskoga kemijskog društva (1928.), Pedlerovu medalju (uz počasno predavanje) Engleskoga kemijskog društva (1931.), Medalju (uz počasno predavanje) Industrijskoga društva iz Mulhousea (1935.), Cannizzarovu nagradu Akademije Lincei (1936.), Lavoisierovu medalju (uz počasno predavanje) Francuskoga kemijskog društva (1937.), Nagradu Marcel-Benoist Švicarskoga kemijskog društva (1939.), Medalju (uz počasno predavanje) Sveučilišta u Liegeu (1940.), Nagradu Donegani Akademije Lincei (1948.), Faradeyevu medalju (uz počasno predavanje) Engleskoga kemijskog društva (1958.) i Hanušovu medalju Čehoslovačkoga kemijskog društva (1966.).
Umro je u švicarskom mjestu Mammernu, 26. rujna 1976. godine. Pokopan je u Zürichu.
Lavoslav (Leopold) Ružička (Vukovar, 13. rujna 1887. – Mammern, Švicarska, 26. rujna 1976.).
Izvor: Wikipedija
