Ante Starčević bio je hrvatski političar, publicist, filozof i književnik. Osim politikom, bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, dramom, političkom satirom (Pisma Magjarolacah) i prevoditeljstvom. Još za života nazvan je – kao politički vođa i glavni ideolog hrvatskog nacionalizma – Ocem Domovine.
Ante Starčević rođen je 1823. godine u Veliki Žitnik kod Gospić. Osnovnu školu pohađao je u Klancu, a od trinaeste godine školovao ga je stric Šime Starčević, koji mu je dao temeljno znanje iz hrvatskog i latinskog jezika. Godine 1839. odlazi u Zagreb gdje završava Klasičnu gimnaziju, a zatim studira teologiju u Senju i Pešti. Tijekom školovanja usavršio je više jezika te je 1846. godine u Pešti promoviran u doktora filozofije. Nakon toga odustaje od svećeništva i odlučuje se posvetiti borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.
Politička djelatnost
Ante Starčević nakon neuspjelog pokušaja da postane profesor radio je u odvjetničkom uredu Lavoslava Šrama do 1861. godine, kada je izabran za velikog bilježnika Riječke županije i zastupnika u Hrvatskom saboru. Zbog protivljenja režimu 1862. godine bio je suspendiran i osuđen na mjesec dana zatvora, a tijekom života više je puta biran za saborskog zastupnika. U Saboru je bio najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti, odlučno se protiveći vezama s Austrijom i Mađarskom te je 1861. s Eugenom Kvaternikom osnovao Stranku prava.
Zbog svojih političkih stavova više je puta zatvaran, osobito nakon Kvaternikova ustanka u Rakovici, a Stranka prava tada je bila raspuštena. Od 1878. ponovno je saborski zastupnik i tu dužnost obnaša sve do smrti 1896. godine. Bio je i snažan protivnik Habsburške Monarhije te oštar kritičar klera, smatrajući da Crkva šteti nacionalnim interesima i produbljuje podjele u hrvatskom narodu.
Ante Starčević je u Habsburškoj Monarhiji vidio je glavnog neprijatelja hrvatskoga naroda te je bio oštar protivnik klera, kojemu je pripisivao zaostalost naroda i služenje tuđinskim interesima. Smatrao je da suverenitet proizlazi iz naroda, a ne iz vladara „po milosti Božjoj“, a njegovu je političku misao sažimala krilatica „Bog i Hrvati“.
Pod utjecajem ideja Francuske revolucije zalagao se za ukidanje ostataka feudalizma i demokratizaciju političkog života, oslanjajući se na građanstvo, imućnije seljaštvo i inteligenciju. Bio je jedan od najdosljednijih zagovornika narodnih prava i političkih sloboda u drugoj polovici 19. stoljeća.
U početku je zagovarao narodno jedinstvo Južnih Slavena pod hrvatskim imenom, ali je kasnije napustio to stajalište, naglašavajući da nije presudno ime naroda, nego zajednička borba za slobodnu i samostalnu državu.
Starčević i ekavica
Jedna od zanimljivosti vezanih uz djela Ante Starčevića jest kako je on svoje knjige pisao na ekavici. Iako je bio Ličanin i izvorno ikavac, Starčević je bio za ekavicu, budući se Vuk Karadžić zalagao za jekavicu kao zajednički standard Hrvata i Srba (koji u BiH i Hrvatskoj govore jekavski, a među Srbe je, uostalom, ubrajao i Crnogorce, koji su naglašeni “ijekavci”) što su preko tzv. “hrvatskih vukovaca” prihvatili samo Hrvati. Starčević se htio tomu usprotiviti i uvesti u hrvatski jezik ekavicu (što je govor Hrvata kajkavaca i dijela čakavaca) kako bi se hrvatski jezik razlikovao od srpskoga, za koji se u danom trenutku činilo da će u potpunosti preuzeti jekavicu.
Ante Starčević umro je 28. veljače 1896. godine u Zagrebu, u 73. godini života. Pokopan je na groblju, uz crkvu sv. Mirka, u Šestinama. Pokopan je dva dana nakon smrti i bio je to sprovod s oko trideset tisuća ljudi i oko dvadeset tisuća promatrača. Spomenik Anti Starčeviću izradio je kipar Ivan Rendić, a postavljen je 11. listopada 1903. godine.
Ante Starčević (Veliki Žitnik kod Gospića, 23. svibnja 1823. – Zagreb, 28. veljače 1896.).
Izvor: Wikipedia
