Na današnji dan 1932. godine u Ladimirevcima se rodio Fabijan Šovagović, hrvatski kazališni i filmski glumac, čija su ostvarenja tijekom desetljeća obilježavala i određivala smjer i kvalitetu hrvatskog glumišta. Bio je jedan od najvećih hrvatskih glumaca čija su ostvarenja tijekom desetljeća obilježavala i određivala smjer i kvalitetu hrvatskoga glumišta.
Fabijan Šovagović rođen je 1932. godine kao jedno od četvero djece u zemljoradničkoj obitelji Josipa i Tonke Šovagović a odrastao je u slavonskom selu Ladimirevcima nedaleko Valpova. Srednju školu građevinskoga smjera završio je u Osijeku. Već je kao srednjoškolac glumio u amaterskim predstavama u Ladimirevcima (David Štrbac u Kočićevu Jazavcu pred sudom), a potom i u omladinskom KUD-u “Milica Križan” u Osijeku. Studij glume polazio je na Akademiji kazališne umjetnosti u Zagrebu gdje je i diplomirao 1957. godine. Tijekom godina bio je član kazališta “Gavella”, HNK u Zagrebu, sudjelovao u radu “Teatra u gostima”, djelovao kao slobodni umjetnik i nastupao na svim našim najvećim festivalima.
Kazališni glumac široka raspona, na filmu debitira u Svoga tela gospodar. Jedan od najboljih hrvatskih glumaca uopće, sugestijom iznimnog unutarnjeg života te dubokih i proturječnih poriva, ostvario je bogat filmski, kazališni i televizijski opus. Podjednako je uvjerljiv kao razočarani intelektualac – cinični promatrač društvenih mana (Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja, Krsto Papić, 1973; Novinar, Zlatna arena), bešćutni ubojica (Događaj) ili žrtva društvene represije (Lisice).
U žanru komedije glumio je ozbiljne, često mračne, cinične ili nervozne likove, pridonoseći složenosti prikazanoga svijeta, npr. u Imam 2 mame i 2 tate i u tv seriji Prosjaci i sinovi Antuna Vrdoljaka. Markantne osobenjake, npr. u Brezi i Ritmu zločina, tumači s iznimnom psihološkom uvjerljivošću, a bez manirizma. Sporednim ulogama, npr. u filmovima Ponedjeljak ili utorak, Čovjek koji je volio sprovode (Zoran Tadić, 1989, Zlatna arena) i Orao zavrjeđuje pohvale koliko i u glavnima, a psihološku slojevitost unosi i u plošno zamišljene likove, npr. u Izbavitelju. Prema vlastitoj drami, s Brankom Schmidtom napisao je scenarij za film Sokol ga nije volio (i gl. uloga), s temom iz zavičajne Slavonije.
Ostali važniji filmovi: Prometej s otoka Viševice, Kuća, Seljačka buna 1573 (Vatroslav Mimica, 1975., kao Matija Gubec), Pucanj (Krešo Golik, 1977), Ne naginji se van, Susreti sa značajnim ljudima (Peter Brook, 1979), Povratak (Antun Vrdoljak, 1979), Ambasador (Fadil Hadžić, 1984, Zlatna arena), San o ruži (Zoran Tadić, 1986), Osuđeni (Zoran Tadić, 1987), Diploma za smrt (Živorad Tomić, 1989), Đuka Begović (Branko Schmidt, 1991., i koscenarist). Neka od njegovih najpoznatijih ostvarenja su uloge u predstavama Lenjin, Skup, Dundo Maroje, potom u TV-serijama Kuda idu divlje svinje (1971.), Prosjaci i sinovi (1972.), U registraturi (1974.), Velo misto (1980.), Đuka Begović (1991.) i druge.
Umro je u Zagrebu, 1. siječnja 2001. godine a pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
Njegov sin Filip Šovagović i kći Anja Šovagović-Despot također su glumci.
Fabijan Šovagović (Ladimirevci, 4. siječnja 1932. – Zagreb, 1. siječnja 2001.).
Izvor: Wikipedija
