Na današnji dan 1975. godine umro je Vanja Radauš, hrvatski kipar, slikar i književnik. Jedan je od najznačajnijih protagonista hrvatske likovne umjetnosti 20. stoljeća.
Ivan Vanja Radauš rođen je u Vinkovcima 1906. godine. Bio je jedno od petero djece oca Franje i majke Terezije (rođ. Andress). U rodnome gradu od 1913. do 1923. godine polazio je osnovnu školu, te gimnaziju koju nije završio. ↓1 Studirao je kiparstvo na Akademiji, u Zagrebu, od 1924. do 1930. godine, gdje je i diplomirao. Nakon što je diplomirao kod Ivana Meštrovića na Akademiji otišao je u Pariz na jednogodišnje usavršavanje. Od povratka iz Pariza 1931. godine djelovao je kao slobodni umjetnik i počeo je izlagati na izložbama u zemlji i inozemstvu, a prvu samostalnu izložbu imao je 1939. godine u zagrebačkome salonu Ulrich. Od 1939. do 1943. godine bio je nastavnik na Obrtnoj školi u Zagrebu. Od 1943. godine sudjelovao je u Narodnooslobodilačkom pokretu za vrijeme Drugoga svjetskog rata.
Bio je redoviti profesor na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti od 1945. do 1969. godine. Od 1947. godine član je JAZU, a od 1950. godine je, kao majstor kiparstva, vodio svoju majstorsku radionicu za studente postdiplomce.
Vanja Radauš je na nagovor skladateljice Ivane Lang izradio kip Vatroslava Lisinskoga koji se i danas čuva u Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskoga u Zagrebu.
Kiparstvo je diplomirao 1930. godine na zagrebačkoj Likovnoj akademiji kod Ivana Meštrovića. U prvome razdoblju (1932. – 1943.) stvarao je pod utjecajem Rodina, Bourdellea. Godine 1932. postao je članom grupe Zemlja i izlagao je na mnogim skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Od 1936. godine radio je seriju crteža “Dance macabre”, a 1937. godine dekalkomanije koje prethode hrvatskoj nefigurativnoj umjetnosti lirske orijentacije. Vanja Radauš 1950. godine izabran je, uz Vojina Bakića, Kostu Angelija Radovanija i Zorana Mušiča, i predstavljao je Jugoslaviju na Venecijanskom bijenalu.
Književno stvaralaštvo
Vanja Radauš za života objavio je dvije zbirke pjesama, Slavonijo zemljo plemenita iz 1969. godine i Kosilica vremena, objavljenu 1971. godine te poemu Requiem za tifusare, isto 1971. godine. Posmrtno je 2000. godine dr. Hrvojka Mihanović-Salopek priredila knjigu pjesama Buđenje snova, Radauševu donedavno nepoznatu rukopisnu poeziju nastalu od 1968. do 1974. godine. Njegov prozni opus, većinom, ostao je neobjavljen, a za života objavio je dva ulomka romana Let u bezdan i Vihori u virovima (1973.).
Pjesnički utjecaj
Nekoliko pjesama Vanje Radauša uglazbila je skladateljica Ivana Lang. Radaušev pjesnički opus bio je izvorom njezina trajnoga interesa potkraj pedesetih i na početku šezdesetih godina 20. stoljeća, te ona tada piše popijevku Slavonija, prvu na njegov tekst. Na njegove tekstove zatim sklada, 1965. godine, i popijevku Lisinskom (op. 65) te, 1970. godine, ciklus Bezimenoj (op. 75): “Da li se svjetovi gase”, “Da li je ovo oblak u mojoj sobi”, “Svejedno da li su pravci krivulje”, “Prošla je godina”, a 1974. godine popijevku Prosula se sunčina (op. 85).
Smrt
Godine 1975. počinio je samoubojstvo, što kao uzrok smrti nije razjašnjeno u potpunosti. Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
Vanja Radauš (Vinkovci, 29. travnja 1906. – Zagreb, 24. travnja 1975.).
Izvor: Wikipedija
