Na današnji dan 1980. godine umro hrvatski pjesnik, prevoditelj i akademik HAZU Dobriša Cesarić.
Dobriša Cesarić rođen je u Požegi 10. siječnja 1902. godine. Rodio se u obitelji Đure Cesarića (1868. – 1919.), šumarskog inženjera (županijski šumarski nadzornik) i majke Marije Cesarić, rođene Marković (1873. – 1956.).
Djetinjstvo provodi u Osijeku gdje završava osnovnu školu i dva niža razreda gimnazije. Tijekom Prvoga svjetskog rata 1916. godine došao je u Zagreb, gdje je završio gimnaziju, a nakon mature 1920. godine upisuje pravo, a nakon godinu dana filozofiju.
Od 1924. do 1926. godine radi u arhivu HNK u Zagrebu, a od 1929. do 1941. godine kao knjižničar u Higijenskom zavodu i lektor u Školi narodnoga zdravlja. Nakon uspostave NDH radi u Ministarstvu narodne prosvjete i to u Uredu za hrvatski jezik a nakon Drugoga svjetskog rata radi u Nakladnom zavodu Hrvatske te kao urednik u izdavačkom poduzeću Zora.
U književnosti se prvi put, kao četrnaestogodišnjak, pojavio 1916. godine pjesmom “I ja ljubim…” koja je objavljena u zagrebačkom omladinskom listu Pobratim.
Prvu zbirku pjesama Lirika objavljuje 1931. godine i za nju dobiva nagradu Jugoslavenske akademije. Surađuje u mnogim listovima i književnim časopisima, kao što su: Pobratim, Književna republika, Savremenik, Kritika, Hrvatska revija, Vienac… Objavljuje književne prikaze.
Pjesničko djelo Dobriše Cesarića sadrži desetak knjiga pjesama i prepjeva.
Dobriša Cesarić ušao je u talijansku antologiju svjetske lirike “Poeti del mondo”, te u njemačku antologiju suvremene europske lirike a njegove pjesme prevedene su na mnoge svjetske jezike.
Dobitnik je književne nagrade Vladimir Nazor 1964. godine i Goranovog vijenca 1976. godine.
Bio je redoviti član HAZU-a (Razred za književnost) od 1951. godine te 1962. predsjednik Društva književnika Hrvatske. Dobriša Cesarić, jedan od najvećih hrvatskih pjesnika svih vremena, umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine.
Pokopan je na zagrebačkome groblju Mirogoju.
Dobriša Cesarić (Požega, 10. siječnja 1902. – Zagreb, 18. prosinca 1980.).
Dobriša Cesarić
Voćka poslije kiše
Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.
Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet kao prvo,
Obično, jadno, malo drvo.
