Na današnji dan 1991. godine nakon pokolja i progona hrvatskog stanovništva u okolnim selima, velikosrpski osvajači pošli su u osvajanje Petrinje.
Nakon etničkog čišćenja u okolici i stvaranja strateški očišćenog okružja s druge strane rijeke, paravojne postrojbe pobunjenih Srba, četničke postrojbe iz Srbije i jugokomunistička JNA kojom su upravljali Srbi napali su Petrinju.
Borbe su izbile 2. rujna. Petrinju je JNA napala iz svog tenkovskog garnizona pod zapovjedništvom Tarbuka, prije rujanske mirovne konferencije o Jugoslaviji, bitaka za vojarne i istjeka moratorija na hrvatsko proglašenje neovisnosti.
Iz vojarne u Petrinji izašli su tenkovi i oklopna vozila koja su ušla u središte grada, nakon čega je uslijedila paljba iz istih i rušenje svega na što su nailazili. Hrvatske su vlasti mobilizirali radi pojačanja obrane pozvale u pričuvu ZNG-a sve muškarce u dobi od 18 do 50 godina. Hrvatski branitelji najjače su se odupirale na Taborištu, Peckima i drugim točkama koje su bile prilaz gradu.
Potpukovnik Tarbuk u 12:18 sati zaprijetio hrvatskim snagama i naredio ispaljivanje pet do šest granata prema vili “Gavrilović”. Time je počinio otvoreni napad JNA na grad i mještane Petrinje, tijekom kojega je grad pretrpio jedno od najvećih razaranja u svojoj povijesti. Borbe su trajale do 19:50 sati. Tenkovskim projektilima. razarani su dj. vrtić, crkva sv. Lovre, srednjoškolski centar, općinski sud, zgrada Općine, nekoliko privrednih objekata među kojima radionica “Slavijatransa”, silos hrane “Gavrilovića”, tvornica obuće, zgrada bolnice, te više stambenih i stambeno – poslovnih zgrada. U sisačku bolnicu dovezeno je 11 civila i trojica pripadnika ZNG-e; poginuli su Nikola Lokner i Stjepan Bučar. Nizali su se srpski napadi na grad.
Bitke su se vodile od 2. do 21. rujna 1991. kada je bio i najžešći napad na grad. Napadnut zrakoplovima, a posebno su gađali most na Kupi. Tenkovi JNA s položaja iznad Češkog Sela otvorili su paljbu na položaje hrvatske vojske u Mošćenici i Petrinji. Tom prigodom poginuli su pripadnici ZNG-e Ivica Kunert, Đuro Marković i Milan Klarić. U večernjim satima vođene su žestoke borbe oko Kupskog mosta prema Brestu, a branitelji su bili prisiljeni prijeći most i organizirati obranu na lijevoj strani Kupe. Petrinju su pod jakom pješačkom vatrom 21. rujna u 18.30 okupirale JNA i srpske paravojne postrojbe.
Na drugim je bojištima Hrvatska uspijevala postići pobjede, no 24. rujna 1991. jedan je međunarodni događaj paralizirao hrvatske napora za oslobođenjem. Vijeće sigurnosti UN-a, na pogurivanje Velike Britanije, izglasovalo je zloglasnu Rezoluciju br. 713. kojom su uveli embargo na uvoz oružja Jugoslaviji.
Premda je Petrinja pala 21. rujna, hrvatske snage iz okružja nisu se predavale. Selo Nova Drenčina na koje se prema sjeveru nastavlja Petrinja u biti je spojeno s tim gradom i predstavlja sjevernu četvrt.
6. listopada četnici su napali Novu Drenčinu. Tad su u napadu ubili Nikolu Jelekovca i pripadnika ZNG-e Mirka Vidovića, te razorili i zapalili veći broj stambenih i gospodarskih objekata.
Posljedice
Padom Petrinje Srbija je zaokružila svoja osvajanja na području Banovine sve do Kupe. Glinu, Topusko i Hrvatsku Kostajnicu velikosrbi već su prije osvojili i pridružili svojoj paradržavi. Stabiliziranjem tih osvojenih područja, ostvarili su si strateško zaleđe i uvjete za daljnje pokušaje osvajanja Hrvatske prema sjeveru, jugu i zapadu. Uskoro je uslijedio napad na Karlovac kao dio sveopćeg napada na Hrvatsku početkom listopada 1991.
Nakon što su zauzeli grad, velikosrbi su ubili veliki broj civila i tim se civilima izgubio svaki trag. Osim civila, zločine su počinili i nad zarobljenim vojnicima. Mjesta pokolja bila su i u Petrinji i u okolnim selima. U mjesecima koji su uslijedili ubili su više od 250 civila (samo u studenome 1991. stotinjak), mahom starije dobi, ali i djece u dobi od 10 do 13 godina.
Neki su pronađeni brutalno ubijeni, obezglavljeni, kao što je to slučaj s jednim tijelom u Graberju, desetak kilometara od Petrinje. Iskopavanjima poslije rata nađene su masovne grobnice kod Petrinje, jedna na petrinjskom groblju. Preko ljudskih posmrtnih ostataka prebačeni su strvine domaćih životinja, krava, pasa, mačaka, a jer nitko od povratnika nije znao da se tu nalazi masovna grobnica, lokalitet je proteklih godina služio kao smetlište.
Nakon što su popisani svi prognanici koji su zbog okupacije 1991. morali napustiti Petrinju i svoje domove, došlo se do ove brojke: 10.535 građana, od kojih 9.352 Hrvata, 215 muslimana, 790 Srba i 178 ostalih. Petrinja je za vrijeme borba za grad i okupacije Petrinje pretrpila velike štete na gospodarskim objektima. Oštećeno je i uništeno više od 3.350 stambenih objekata, od čega je potpuno porušeno i popaljeno, da nije bilo ikakve mogućnosti popravka u te domove, 1.579 stanova i kuća. Zbog toga je većina povratnika ostala bez ikakve imovine kojom bi mogli nastaviti život. Tijekom velikosrpske okupacije u Petrinji je ubijeno više od 300 civila, Hrvata. Ubijeni Hrvati uglavnom su bile starije osobe koje su ostale jer su vjerovale da oni nisu nikome ništa nažao učinili.
Vojničke žrtve hrvatskih snaga, koji su mjestom stanovanja i života pripadali bivšoj općini Petrinja, do kraja Domovinskog rata bile su sljedeće: poginulo je i nestalo 224 branitelja.
Trećeg dana hrvatske vojno-redarstvene operacije Oluje, Petrinja je dočekala slobodu, kad su oslobođeni veliki dijelovi Banovine, Korduna i Like.
Izvor: Wikipedija
