Na današnji dan 1918. godine na sjednici Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu, Stjepan Radić održao je povijesni govor protiv bezuvjetnog ujedinjenja Države Slovenaca, Hrvata i Srba s Kraljevinom Srbijom na kraju kojeg je rekao poznatu rečenicu: “Ne srljajte kao guske u maglu!”.
“Stjepan Radić je bio svjestan neizbježnosti unije sa Srbijom, no zahtijevao je da se prethodno dogovore uvjeti pod kojim će se ono obaviti. Nesrljanje u maglu dakle nije upozorenje da se uopće ne udružuje sa Srbima, nego da se prethodno osigura, kako ne bi došlo do srpske hegemonije u novoj državi”, piše portal Povijest.hr.
Leksikograf Vlaho Bogišić podsjeća kako taj Radićev govor nije snimljen niti zapisan, zato što se Radića tada, kao i danas često, prešućuje ili reinterpretira. Bogišić podsjeća na Radićeve riječi u noći tog govora kada Radić sam problematizira što je noćni govor o “magli” održan u uskom krugu “središnjeg odbora”, a ne Narodnog vijeća, kamoli Sabora:
“Kako vidite, ovdje nema ni slušateljstva na galerijama, ni stenografa, dapače ni voditelja zapisnika”.
“Da, ni taj Radićev govor, iz kojega se kao naknadnoga teksta doista zrcale sva ključna proturječja hrvatskog društva, nije ni zabilježen, ni raspravljen u trenutku na koji se odnosio”, kaže Bogišić te podsjeća na Radićeva razmišljanja.
“Možda bi ipak bilo dobro da otputujem u Beograd – povjerava Radić svojim stranačkim drugovima ujutro nakon kavge sa zagrebačkom gospodom u noći Svete Kate: ne boji se, kaže, Beograđana i Srbijanaca nego “ove domaće nesreće”. I dodaje rečenicu bez koje fraza o “guskama u magli” nije razumljiva: “Ma što god se sad dogodilo, nemojte zamrziti Srbijance!”. Radić je još za mučnog noćnog ekspozea poručio neka prisutni samo pripaze jer će se on, koliko sutra, i među srpskim seljacima i pobunjenim narodom osjećati i snalaziti kao “riba u vodi”. Ta se procjena pokazala točnom”, zaključuje Bogišić.
Izdvajamo završnio dio Radićevog govora, zapisanog po sjećanju:
„Dajte već jednom shvatite da je narodnost nešto mnogo dublje i šire nego što je sam narodni govor. Dajte pojmite da narodnost vrijedi, osobito poslije
ovoga rata, u kom sudjelovahu milijuni seljaštva i radništva i građanstva, i na fronti ratnoj i doma na fronti radnoj, da od sada narodnost samo toliko vrijedi, koliko brani i razvija čovječnost, to jest samo toliko koliko s pomoću narodnosti ljudi više privređuju i ljepše se slažu.
Dajte već jednom pojmite da je zauvijek nestalo stare gospodske vlasti militarizma, kapitalizma, birokratizma i klerikalizma. Osobito o militarizmu i birokratizmu, o činovničkoj sili i samovolji neće naš narod ni da čuje.
Sav naš narod, osobito naš narod hrvatski, hoće, želi, traži i zahtijeva da novu slobodu i novu pravicu osjeti svaki na sebi, u svom domu, u svom selu, u svojoj opčini, u svome kraju. Da to uistinu bude, morate, prvo, odmah maknuti sve stare siledžije i sve stare, nevaljale zakone i uredbe; drugo, morate samome narodu dati priliku da sam sobom upravlja i vlada. Ako mu vi te prilike ne date i toga prava ne priznate, narod će si tu priliku i to pravo dati sam bez vas i protiv vas.
Gospodo!
Još nije prekasno! Ne srljajte kao guske u maglu! Ne zaključujte jedinstvene vlade s Kraljevinom Srbijom već zato, jer, eto, u ime Kraljevine Srbije nema tu nikoga, ništa, osim taj jedan brzojav, a i taj predstavlja sasvim nešto drugo nego vi. Nemojte tako postupati da se bude moralo danas sutra kazati, da ste i vi Slovenci i vi Srbi Vojvođani i Bosanci, i vi naši Hrvati Dalmatinci, a nadasve vi naši domaći hrvatski Srbi, da ste se svi skupili danas ovamo samo zato da izvršite jedno urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i Hrvata.
Dajte uvidite barem to da je ova stvar tako važna i sudbonosna da treba sazvati čitavo Narodno vijeće, a, naravski, i Hrvatski sabor. Jer po ovom sadašnjem vašem prijedlogu vi zaključujete da u ime Središnjega odbora ide odmah u Beograd 28 članova, a budući da cijeli Središnji odbor ni nema više članova, to je očito da će svatko kazati odbor je sam sebe poslao, sam sebe ovlastio da proglasi jedinstvenu vladu s Kraljevinom Srbijom, a odbor, očito, nema te ovlasti i toga prava.
Gospodo!
Sav svijet poznaje i priznaje pravo narodnoga samoodređenja. Mi samo tomu pravu imademo zahvaliti svoje oslobođenje. To pravo samoodređenja pripada u međunarodnom smislu svim trim našim narodima Slovencima, Hrvatima i Srbima kod određivanja naših državnih granica prema tuđim narodima, ali to pravo pripada svim trim našim narodima, a napose nama Hrvatima u Hrvatskoj i s obzirom na osnivanje i na uređenje naše zajedničke države.
Mi smo tri brata, Hrvat, Slovenac, Srbin, a nismo jedan. Svakoga brata treba pitati. Srba iz Srbije tu nema nikako, a mi Hrvati iz Hrvatske, kako smo mi tu zastupani, to znate. Nitko vas i ništa vas ne goni, ako to nije vaša nečista savjest koja vas sili da što brže svršite djelo za koje znate da ga hrvatski narod neće odobriti, a koje želite što prije protiv njegove volje provesti i tobože učvrstiti.
Gospodo!
Najstrašnija je stvar, najveći je grijeh i najveća politička pogreška svoj rođeni narod stavljati pred gotove činjenice, to jest voditi politiku po gospodskoj svojoj voljici, bez naroda i protiv naroda. Ako to ne vjerujete, dao Bog svima poživjeti toliko, to neće biti dugo, da vidite kako će hrvatski narod u svojoj republikanskoj i čovječanskoj svijesti vas otpuhnuti baš u času kad ćete misliti da se narod smirio, a vi da ste ga dobro zajahali.
Živjela republika! Živjela Hrvatska!“
Stjepan Radić nastavio je s borbom za prava hrvatskoga naroda sve do svoje smrti 1928. godine kada je preminuo od posljedica ranjavanja u beogradskoj Narodnoj skupštini.
