Hrvatski sabor je 17. listopada 2008. godine donio odluku o proglašenju 14. veljače Nacionalnim danom oboljelih od epilepsije. Također, zajedničkom inicijativom Međunarodnog ureda za epilepsiju (IBE) i Međunarodne lige protiv epilepsije (ILAE) nastao je Međunarodni dan epilepsije koji se od 2015. godine obilježava svakog drugog ponedjeljka u veljači.
Epilepsija je poremećaj funkcije mozga koji se očituje epileptičnim napadajima – iznenadnim epizodama poremećene motorike, senzibiliteta, ponašanja, percepcije, a u određenom broju slučajeva i svijesti. Tijekom napadaja se mogu javiti grčevi mišića, smetnje osjeta, njuha, vida ili sluha, kao i određeni stupanj poremećaja svijesti.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije oko 50 milijuna ljudi širom svijeta ima epilepsiju. Uzrok nastanka bolesti i simptomi su izrazito raznoliki – u dječjoj dobi, prema učestalosti, najčešći je uzrok porođajna odnosno neonatalna trauma, potom poremećaji razvoja krvnih žila, prirođena oštećenja, ozljede glave, infekcije, novotvorine ili tumori. U odrasloj su dobi najčešći uzrok moždani udari, ozljede glave, intoksikacije odnosno prekomjerno konzumiranje alkohola ili droga te tumori i infekcije. Nasljedna predispozicija, tj. genetski čimbenici odgovorni su za pojavu epileptičkih napadaja. Međutim, nasljeđivanje je vrlo složeno i mali se broj epilepsija nasljeđuje izravno s roditelja na dijete (idiopatska epilepsija). U bolesnika u kojih se ne mogu pretragama ustanoviti oštećenja mozga radi se o kriptogenoj epilepsiji (skrivenog, nevidljivog oštećenja).
Epileptički napadaj je vidljiva manifestacija epilepsije koja se očituje kao iznenadna epizoda poremećene motorike, senzibiliteta, ponašanja, percepcije, a u određenom broju slučajeva i poremećaja svijesti. Epileptički napadaji se dijele u dvije osnovne skupine: generalizirane (s potpunim poremećajem svijesti) i parcijalne (s djelomičnim poremećajem svijesti ili bez njega). Od generaliziranih napadaja su najčešći veliki napadaji (grand-mal) s potpunim gubitkom svijesti i grčevima mišića, pri čemu osoba često poplavi, ugrize se za jezik i pomokri se, te tzv. mali napadaji (apsans), koji se najčešće javljaju u dječjoj dobi, a očituju se kratkotrajnim prekidom dotadašnje aktivnosti, zagledavanjem u neki predmet i kratkotrajnom odsutnošću. Druga velika skupina su tzv. parcijalni napadaji koji mogu biti popraćeni djelomičnim poremećajem svijesti ili bez njega, a način na koji se manifestiraju ovisi i o lokalizaciji epileptičkog žarišta (kočenje i grčenje zahvaćenih mišića, poremećen osjet itd.).
Dijagnoza epilepsije se postavlja na temelju detaljne anamneze, neurološkog pregleda i elektroencefalografskog snimanja (EEG) – osnovne dijagnostičke pretrage koja upućuje na funkcionalna neurofiziološka zbivanja u mozgu. Premda liječenje uzroka epilepsije – ako je on otkriven i može se otkloniti – može zaustaviti pojavu napadaja, epilepsija u pravilu zahtijeva cjeloživotno liječenje, pri čemu oboljeli mogu ostvariti visoku kvalitetu života ako se pridržavaju liječničkih uputa. Danas se ova bolest u više od dvije trećine bolesnika može dobro kontrolirati lijekovima – antiepilepticima. U ostalim slučajevima, u kojima se dostupnom antiepileptičkom terapijom ne može postići zadovoljavajuća kontrola epileptičkih napadaja, ponekad se primjenjuje neurokirurško liječenje – primjerice, mikrokirurški zahvati ili implantacija vagusnog stimulatora, kojim se postiže redukcija epileptičkih napadaja.
Izvor: hzjz.hr